„A tebe smo, Muhammede, kao milost svjetovima poslali“: Dan rođenja Muhammeda, a. s.

 „A tebe smo, Muhammede, kao milost svjetovima poslali“: Dan rođenja Muhammeda, a. s.

Po međunarodnom, gregorijanskom kalendaru, poslanik Muhammed, a. s., rođen je na današnji dan – 20. aprila 571. godine.

Dan rođenja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., kao dan mevluda, u islamskoj tradiciji obilježava se 12. rebiul-evvela po hidžretskom (lunarnom) kalendaru, i to je jedan od najradosnijih dana za muslimane. Riječ mevlud (arap. mawlid) znači mjesto ili vrijeme rođenja. Vremenom je riječ mawlid, odnosno mevlud, počela označavati rođendan Muhammeda, a. s., ali i  sve svečanosti u vezi s tim datumom. U mevludskim spjevovima posebno se akcentira Isra’ (Poslanikovo putovanje iz Mesdžidul-harama u Mesdžidul-aksa), potom Mi'radž  (Poslanikovo uspeće na nebo), prva objava, širenje islama, Hidžra (preseljenje Poslanika i muslimana iz Mekke u Medinu, stvaranje muslimanske države u Medini) te Poslanikova smrt. Mevlud, kao specifičan žanr, odavno je prisutan u bošnjačkoj književnosti, i to u djelima Saliha Gaševića, Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i dr.

Povodom godišnjice rođenja poslanika Muhammeda, a. s., po  gregorijanskom kalendaru, magazin Biserje.ba u nastavku donosi uvodne dijelove Mevluda Safvet-bega Bašagića, izvorno objavljenog 1924. godine.

_______________

Iz Mevluda Safvet-bega Bašagića

 

Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zviježđa blistati stade,
između zviježđa mjesec se šeće,
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.

Kô iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša.
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.

To vam je bilo prvog rebi‘a
dvan’este noći – kad Arabija
najljepše dane u dnevnik piše –
i svježeg cv’jeća mirisom diše.

U Arabiji, nasred Hidžaza,
imade jedna mala oâza,
koja se zove Batha-u-Meke;
u toj oazi, u kući sreće,
jedna lijepa i mlada žena
lagahno hoda kô da je sjena.

Zastane časak, pa opet pođe,
dok tajni glas joj do uha dođe:
“Amina! De se na šilte spusti –
i ove r’ječi odmah izusti:
Bože! Moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!”

Kada to reče, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na čarim’ prirode topi,
dok sanak slatki oči joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila –
i lijep prizor na snu vidila;
snila je kako meleća jata
na zemlju slaze – i oko vrata
njezine kuće gledaju, vire –
i tihim glasom uče tekbire.

(Ovdje treba tekbir proučiti.)

Uto od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruže –
i pred nju počnu sipati ruže.

Lagahno kolo okolo kreću,
pjevaju radost, pjevaju sreću:
koja će tminu sa zemlje dići,
pa čak i do nas u Bosnu stići.

(Zbor zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
kô dan radosni – mevlud slavimo!

Dok se najednom otvore vrata,
na ruci držeć čašu od zlata,
hurija jedna dođe i stade
i sretnoj majci čašu dodade.
To vam je čaša šerbeta bila
sa rajskog vrela – sa Selsebila.

Kad popi čašu blažena mati,
iz njene kuće započe sjati
sv’jetlo, poput božanskog nura,
kako’no sjaše sa Sina Tura.

U tome času hazret Amina
rodi kô zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast
rođenja, a zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Dobro nam doš’o, najveći sine,
arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš’o, stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge –
i lišit ropstva narode mnoge!

Dobro nam doš’o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružaćeš ruke!

(Kad zbor svrši, hatib ili kogod iz publike koji
imade lijep glas sâm zauči:)

Lekel-qurbu min mevlake ja ešrefel-ver?
Ve ente li kullil-enbijai imamu
‘alejke minallahil-kerimi tehijjetun
Mubareketun maqbuletun ve selamu.

(Ti kod Boga ugleda imadeš,
o najbolji od sviju smrtnika,
ti si prvak Božjih poslanika!
Bog Predobri nek te blagoslovi,
iz Njegova vječnoga obilja –
blagoslovom božanskoga milja!)

Dostojni vjere kazuju ljudi,
o kojim dobro predaja sudi,
Amina da je zborila strini,
Koja je vjerna bila istini:
kô trudna žena cijelo vr’jeme,
da nikad nije ćutila breme.
Poroda boli da čula nije,
Da je sve bilo poput vizije.

Kada iz slatkog sanka se prenu,
tamo i amo oči okrenu,
što u snu vidje, gleda na javi:
u sjaju trepti vas obzor plavi.

Još zadnje zvuke hurijske pjesme
čuje kô žubor džennetske česme.
Jedan se spomen do drugog niže –
i uvjerenju vodi je bliže.

A kada smotri dijete malo,
da je pokraj nje na ruke palo,
da usnam’ miče kao da zbori,
da Vječno Svjetlo s čela mu gori –
uvidje da je blažena mati
čovjeka, kom će Svemoćni dati
zadnje poslanstvo, da ljude zove
u krilo vjere Muhammedove.

O tome Tevrat izrično kaže,
a sa Tevratom Indžil se slaže:
Ahmed-Muhammed jednom će doći –
i ljudskom rodu otvorit oči.
Pokazaće mu zablude krute,
osv’jetliće mu istine pute –
sv’jetlom koje odvazda gori,
koje za njega Svevišnji stvori –
i Ademu ga stavi na čelo,
da s njime svoje okruni djelo.

To svijetlo s Adema prešlo je na Šita,
od njega na oca naroda Semita,
odatle na pleme Benu-Isrâila
dok ne dođe preko Hazret-Ismâila
u pleme Kinane. I sad se pojavi
u prvotnom sjaju na mubareć-glavi
Mevla Muhammeda Ibni Abdullaha,
nosioca krune od sure-i “Taha”.

Od Ummi Selleme Nevevi predaje
tradiciju kojoj vjernost se priznaje:
“Amina veli da je više puta
kazivala njojzi o toj noći čuda:
za mevluda noć je tako sjajna bila,
da je ona svojim očima vidila
po cijelom Šamu palače i dvore,
gdje svijetle kô da živim ognjem gore.

Mimo druge Bog je dao tu odliku
Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku,
da osv’jetli s njime ljudsko dostojanstvo
i staze, što vode u nebesko carstvo,
kojim idu duše dobrije muslima
do džennetskih bašča Adna i Naima,
gdje izvire Kevser i Selsebil teče,
gdje vječnog užitka nestanuti neće.

(Ovdje zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Rujna zora sa istoka rudi,
sva priroda iza sna se budi.
Zora nebo rumenilom šara,
a cvijeće pupove otvara.

U bokoru mirisave ruže
ni slavuji danas se ne tuže,
već veselo pjesmice pjevaju
velikome ovom događaju.

Još ne bješe dobro ni svanulo,
a kamoli sunce ogranulo,
kada Abdul-Muttalibu javi:
da je biser njezine ljubavi,
sin njegova sina Abdullaha,
prije zore i ranog sabaha,
od svoga se sadefa rastao
i ko alem u mraku zasjao.

U tom času stari djed je bio
pokraj Ćabe – i tavaf činio.
Kad radosna vijest njemu dođe,
odmah kući Amininoj pođe –
s c’jelom kitom odličnijeh ljudi,
što se bjehu zadesili tudi.

Po arapskom starom običaju,
majke svoju djecu sakrivaju;
ni jedna ga nikom vidjet ne da,
starješina dok ga ne pogleda.

Kad opazi na vratima djeda,
ona otkri sina Muhammeda.

(Ovdje opet svi prisutni ustanu na noge,
a zbor ili više glasova iz publike zapjeva:)

Dobro nam doš’o, o, Pejgambere,
Božije r’ječi, Božije vjere!
Sve tebe voli, prirode diko,
staro i mlado, malo, veliko!
Tebi za ljubav ljudi se druže,
da čovječanstvu zajedno služe!

Dobro nam doš’o, najljepši stvore,
na tvome licu geniji gore!
Nabiga, Hasan, u slavu Tvoju,
pjevaju ode i himne poju:
kuda se krećeš nek cvate cv’jeće
i prosipa se obilje sreće!

(Zatim hatib ili ko od prisutnih, koji imade lijep glas, zapjeva:)

Ve ahsene minke lem tere qallu ‘ajnî
Ve edžmele minke lem telidin-nisau
Huliqte muberren min kulli ‘ajbin
Ke enneke qad huliqte ke ma tešau.

(Nije moja ženica ljepšega vidila,
nit je žena od tebe milijeg rodila!
Ti si stvoren onako, kako si ti htio;
stvoren si bez mahane – i lijep i mio!)

Hassan ibn Sabit

(Opet zbor zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni –
ko dan radosni – mevlud slavimo!

Svi prisutni u čudu gledahu
i starome djedu čestitahu:
što mu dade Bog unuka krasna,
sv’jetla čela kô zvijezda jasna.

Oči su mu surmom podvučene –
i obrvam’ tankim obrubljene;
lice mu je milije već Sunce,
kada zlati izjutra vrhunce.
Vazda su mu usta nasmijana,
blagoslov mu teče sa usana.
Uz ostala savršena uda,
vrat mu bješe kao u labuda.

Tol’ko rekoh, ja ne mogu više;
ko njegove čare da opiše?

Starom djedu potekoše suze,
pa dijete u naramak uze –
i s društvom ga do Ćabe odnese
i okolo Ćabe ga obnese.

A kad stupi na ćabenska vrata,
pade Hubal , a za njim Menata ,
pred pojavom mubareć-djeteta –
trides’ i dva kumira im sveta,
licem nice na zemlju padoše –
i na zemlji ležeć ostadoše.

To djed kao Bož’je čudo shvati,
pa se s vrata ćabenskije’ vrati.

Nikom ništa o tom ne spomenu,
već pram kući Amininoj krenu,
moleći se Bogu Svevišnjemu,
da ko ne bi naudio njemu.

Kad predade sretnoj majci sina,
prikriča joj i on i družina:
da ga čuva od duhova hudi’ –
i od šerra opakije’ ljudi,
koji vazda drugom o zlu rade,
a u Ćabi svecima se grade.

Mevlaje salli ve sellim daimen ebeden
‘ala habibike hajril halqi kullihimi
Ja Rabbi bil-Mustafa bellig meqasidena,
Vagfir lena ma meda ja vâsi’al-keremi.

Ibni el-Asakir bilježi nam ovu
tradiciju, kao riječ Mahzumovu:

U času kada se Muhammed rodio,
Noširevan Mudri čudan san je snio;
taj mu san u duši nemir prouzroči,
pa kô izvan sebe iz postelje skoči.

U slavnome Taku sve se tresti stalo,
četrn’est šerefa na zemlju je palo.

U Ahura-Mazde , najstarijem hramu,
koji danju-noću bijaše u plamu,
utrnu se vatra, što deset vjekova
goraše, kô simbol dîna Ormuzdova.

Te mubarek noći jezero je Sava

Presušilo, a i Vadi i Semava

Dolina je vodom poplavljena bila

I na više milja brzo se razlila.

 

I veliki Mobed te je noći snio

Neugodan sanak, u kom je vidio

Da arapska deva trči prije ata

I prelazi preko rijeke Eufrata

Pa se po Perziji ko kod kuće širi.

Kada se probudi, u knjigu zaviri

Da mu protumači šta pusti san znači?

Kako god okrene, selameta nema,

Sve u veli: “Nešto Arabija sprema

Što će na istoku jedan prevrat stvorit

I Perziju  kao državu oborit!”

O tome snu ništa nikome ne javi,

Štaviše, gledaše da ga zaboravi

K’o da ništa nije sniv’o malo prije.

U tom snu viđaše sudbinu Perzije.

Uto ulak kucnu na njegova vrata

I reče mu: “Odmah uzjaši ata

I do Taka gredi, gdje već Kisra sjedi.

Merzubani, vlada – sve se tamo kreće,

Držaće se vel’ko kraljevsko vijeće.”

Kad Mobedan stiže do slavnog divana,

U predvorju nađe više merzubana.

Jedan drugog pita, a svi razmišljaju

Što ih Kisra zove proti običaju.

Tako rano nikad saziv’o ih nije

Pravedni i mudri vladar od Perzije.

Kad se od divana otvoriše vrata,

Vidjeli su kralja gdje krunu od zlata

Okreće u ruci – i na tahtu stoji.

Pa po  redu očim’ merzubane broji.

Kad svaki po časti na divanu stade,

Zlatnim žezlom Kisra jedan znak im dade,

Da sjednu; Kad krunu na glavu natače,

Dršćućijem glasom besjediti zače:

“Znate li vi šta je uzrok mome jadu?”

“Ne”, rekoše kralju, to oni ne znadu.

Kada im ispriča šta mu dušu muči,

Sa velikom zebnjom svoj govor zaključi.

U to jedan ulak u dvoranu pade

I vel’kom veziru sitnu knjigu dade.

U njoj piše: “Vatra Ormuzdova hrama

Sinoć se pred zoru ugasila sama.”

“Mobedane!” kralj će, “daj nam protumači

Šta se to događa i šta sve to znači?”

“Vaše Veličanstvo!” Mobedan će reći,

“Iz arapske zemlje nešto će poteći!

Tu se, knjige vele, jedan prevrat stvara,

Koji novo gradi, a staro obara.”

Na to Kisra ljutit s prijestolja siđe

I brzim korakom na vrata iziđe.

Merzubani za njim u čudu gledahu

I jedan drugoga očima pitahu.

A ni jedan riječi ne umije naći

Da drugome kaže kud će to izaći.

Zgledaše se pa se tužno rastadoše

I klimajuć glavom kućama odoše.

(Ovdje neko zauči ove stihove: )

Ja ejjuhel magruru biddunja eatebir

Bi dijari Kisra fehuve mu’teberul-vera

Kanet menazilu lil-muluki fe asbehat

Min beadi hadiseti-zzemani kema tera.

Ugledaj se, obijesni stvore,

U vladara perzijskijeh slavu

I njihovu negda na istoku

Uređenu i moćnu državu.

Kada dođe obijest do časti,

Kako brzo podlegne propasti!

(Zatim hor zauči: )

Bože milosni, i mi u Bosni

Ko dan radosni mevlud veličamo.

Safvet-beg Bašagić

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.