30 godina od osnivanja prve demokratske stranke u BiH

Piše: Admir Mulaosmanović

Nakon propasti ideje o MSUJ, i potom iznalaženja zajedničkog stava o bošnjačko-muslimanskom političkom pokretu, 27. marta 1990. godine održana je konferencija za novinare u sarajevskom hotelu Holiday Inn na kojoj je obznanjena namjera da se formira Stranka demokratske akcije (SDA). Veliku salu “Vrbas”, koja je mogla primiti nekoliko stotina gostiju, posjetilo je tek šezdesetak ljudi i taj podatak nije išao u prilog inicijatorima.

Pored Alije Izetbegovića, koji je ovom prigodom čitao Zapis o zemlji bosanskohercegovačkog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, konferenciji su prisustvovali Muhamed Čengić, Maid Hadžiomeragić, Salim Šabić i Muhamed Huković. Tada je predstavljen i Inicijativni odbor od četrdeset članova koji će utemeljiti SDA. Uz spomenutu petoricu, među potpisnicima inicijative bili su: Edah Bećirbegović, Šaćir Ćerimović, Sulejman Mašović, Fehim Nametak, Salih Karavdić, Fahira Fejzić, Šaćir Čengić, Edhem Traljić, Džemaludin Latić, Omer Pobrić, Sead Šestić, Tarik Muftić, Safet Isović, Šemso Tanković, Abdurahim Sulejmani, Mirsad Veladžić, Kemal Bičakčić, Abdulah Skaka, Omer Behmen, Šefko Omerbašić, Mustafa Cerić, Sulejman Čamdžić, Lamija Hadžiosmanović, Halid Čaušević, Kemal Nanić, Bakir Sadović, Faris Nanić, Nordin Smajlović, Husein Huskić, Mirsad Srebreniković, Nedžad Džumhur, Fehim Nuhbegović, Đulko Žunić, Almasa Šaćirbegović i Ahmed Bračković.

Razloge za taj politički poduhvat Alija Izetbegović objasnio je na sljedeći način:

“Mi dolje potpisani, suočeni sa krizom jugoslovenskog društva, koja nije samo ekonomska, politička i moralna, zainteresovani za očuvanje Jugoslavije kao zajednice naroda i narodnosti i za neometan nastavak započetih demokratskih procesa u pravcu slobodne, moderne i pravne države, u želji da podržimo taj razvoj i da u takvoj zajednici ostvarujemo ne samo interese koji su zajednički svim njenim građanima nego i posebne koje imamo kao građani – pripadnici muslimanskog kulturno-povijesnog kruga, odlučili smo da pokrenemo inicijativu za osnivanje Stranke demokratske akcije.”

Višeslojna kriza je, dakle, prema tumačima i osnivačima, dovela do osnivanja muslimanske stranke, a cilj joj je bio učešće u općejugoslavenskoj modernizaciji i demokratizaciji, ali i u očuvanju tradicijskih vrijednosti muslimana Jugoslavije. Ovom pres-konferencijom Bošnjaci i muslimani, kao politički faktor, ušli su u novonastalu jugoslavensku političku arenu. Tada je proklamovano šesnaest programskih principa na kojima će se stranka temeljiti. Prije osnivanja SDA odigrali su se i značajni politički događaji – višestranački izbori održani su u Sloveniji (22. april) i Hrvatskoj (6. maj), na kojima su pobijedile demokratske snage i tako skinule komuniste s vlasti.

Upravo u ovome periodu srpsko rukovodstvo je obznanom da neće pristati ni na kakvu konfederaciju i da mogu bez Slovenije, a što je bilo u skladu s njihovim političkim ciljevima, otvorilo proces navikavanja na život bez Jugoslavije. Jedan od argumenata Miloševićeve agresivne politike oslanjao se i na ponašanje Zapada, koji je imao stav o nemiješanju u Istočnoj Evropi, a primjer sovjetske intervencije u Azerbejdžanu i rušenje režima u Rumuniji krajem 1989. godine tome je zorno svjedočio.

Na osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije (SDA), održane u Sarajevu 26. maja 1990. godine, pojavio se i Adil Zulfikarpašić. Njegovo uključivanje u SDA Izetbegović je gotovo ultimativno tražio, smatrajući da Zulfikarpašić treba biti potpredsjednik, a bez toga bi i njegov osobni ostanak u stranci bio doveden u pitanje. Alija Izetbegović je u podnesenom referatu na Osnivačkoj skupštini naznačio nekoliko procesa i problema s kojima se susreće ili će se susresti svijet, Bosna i Hercegovina i bošnjački narod.

“Svoje izlaganje sa zadovoljstvom počinjem vraćajući moje i vaše sjećanje na minulu 1989. godinu… U čitavom mileniju ima samo nekoliko datuma koji se mogu uporediti sa ovom slavnom godinom. (…) Prizor u Jugoslaviji pruža gotovo manihejsku sliku. Sloboda je pobijedila u dvije sjeverne republike, a bori se s velikim teškoćama i otporima u ostalom dijelu zemlje. Na momente ishod se čini potpuno neizvjesnim.”

Izabrano je rukovodstvo koje su činili: Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić, Mirsad Ćeman, Muhamed Čengić, Edib Bukvić, Omer Behmen, Sulejman Ugljanin, Džemaludin Latić, Kenan Mazlami i Mirsad Veladžić. Već ranije, kako tvrdi Muhamed Čengić, dogovoreno je da Alija Izetbegović bude predsjednik stranke, Zulfikarpašić, Šabić i Ćeman potpredsjednici, a on generalni sekretar. Ovaj čin osnivanja SDA, koja je formalno definirana kao stranka građana Jugoslavije pripadnika muslimanskog povijesno-kulturnog kruga, pratio je proces političkog organiziranja srpskog (12. jula 1990. godine formiran SDS BiH) i hrvatskog naroda (18. augusta 1990. godine formiran HDZ BiH). Nakon organiziranja i registracije stranke 13. jula došlo je do velike političke akcije među Bošnjacima.

U relativno kratkom razdoblju, od polovine jula do 18. septembra, održano je 120 osnivačkih skupština SDA, od čega 105 u Bosni i Hercegovini, a ostale u općinama Sandžaka (Srbija i Crna Gora), u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Već tada, ljeta 1990. godine, moglo se sa sigurnošću tvrditi da je nastao politički pokret koji će imati izuzetnu ulogu u predstojećem periodu, makar zbog činjenice da se u SDA učlanilo oko 550 hiljada osoba. Zanimljivo je da je Izvršni odbor SDA svoje sastanke održavao po kućama svojih članova. Ova činjenica objašnjavana je stalnim strahom da će biti osujećeni, prisluškivani ili uhapšeni.

Polugodišnji period između obznane o osnivanju u hotelu Holiday Inn pred malim auditorijem i velikog predizbornog skupa u Velikoj Kladuši svjedočio je o nastajanju općenarodnog pokreta i nezaustavljive bujice koja je ponijela i definirala bošnjačku politiku. Početak predizborne kampanje, pak, otvorio je Pandorinu kutiju među bošnjačkim političkim činiocima. Velika želja da se jedinstveno nastupi i tako osigura što snažniji utjecaj unutar jugoslavenske političke scene imala je sve manje izgleda.

Prve nesuglasice koje su svjedočile o dijametralno različitim pogledima desile su se još ranije, na osnivačkoj skupštini SDA u Novom Pazaru, održanoj 29. jula 1990. godine. Potpredsjednik Zulfikarpašić bio je, kako je rečeno, protiv djelovanja SDA na čitavom prostoru Jugoslavije, dok je Izetbegović smatrao da jugoslavenski muslimani trebaju biti njihova ciljna grupa, što je svakako temeljno pitanje političkog programa, a ne ličnih htijenja i želja. No, koliko su ovi razlozi utjecali na izlazak Zulfikarpašića iz SDA teško je reći.

Na konferenciji za novinare 24. septembra 1990. godine Izetbegović je ovu dilemu pojasnio:

“(…) međutim, mi se nismo slagali oko tog problema bošnjaštva, on je tražio da se stvara Bošnjačka stranka, ja sam ocijenio, mislim da sam dobro ocijenio, da ta stranka nema, u sadašnjim prilikama, mnogo šansi… Smatrao sam da se treba stvoriti jedna široka muslimanska stranka, i mislim da sam pogodio trenutne potrebe, političke potrebe, ovdje, pa i izvan Bosne.”

Velikokladuški predizborni skup predstavlja vrlo značajan događaj u političkom organiziranju Bošnjaka. Veličanstvena predstava izvedena 15. septembra 1990. godine pred približno 200.000 ljudi svjedočila je o ogromnoj energiji i volji naroda da se politički izrazi i bude dijelom političkih procesa u Jugoslaviji. Nekoliko autobusa stiglo je i iz Sandžaka koji, historijski, vjerski i kulturno, ima snažnu vezu s Bosnom i Hercegovinom, unatoč podijeljenosti regije između Srbije i Crne Gore. Novopazarski sandžak nekoliko stoljeća bio je dio Bosanskog ejaleta, a većinu stanovništva u Sandžaku čine Bošnjaci. Simbolička ravan pokazivanja jedinstva Bošnjaka, gdje krajiški junak na konju (Mujo Hrnjica) okuplja i uvezuje oko sebe fragmente, trebala se dogoditi i na praktičnoj razini. Centralna ličnost, iako je okupljenoj masi govorio poslije predsjednika stranke Izetbegovića, bio je Fikret Abdić. Prije njihovog obraćanja zajedno su sat vremena boravili u sobi, razgovarajući o Abdićevom uključivanju u SDA, što je uspješno završeno.

Izetbegović je, navodi se, iz prostorije izašao s osmijehom se obrativši saradnicima riječima: “Dobro je. Dogovorili smo se.” Abdić je svojim obraćanjem izazvao ogromne ovacije i nepodijeljene simpatije. Iako nije znao ime stranke kojoj je upravo pristupio, niko nije posumnjao u iskrenost njegove odluke. Nekoliko dana, čak i nekoliko sati prije ovoga skupa, još nije bilo jasno za koju će se političku opciju Abdić odlučiti jer su ga razni emisari pokušavali pridobiti zbog ogromnih simpatija koje je imao među stanovništvom.

Sve ovo u historijskoj perspektivi dobiva vrlo logične interpretacije. Prema riječima Omera Behmena, tri dana nakon kladuškog skupa (18. septembra), na njegova vrata zakucali su aktivista SDA Kerim Lučarević i problijedjeli Alija Izetbegović, koji je pitao: “Jesi li čuo šta je uradio Adil, šta ćemo sada?” Behmen je hladnokrvno rekao da će “sada prvo popiti kahvu”, te nazvao Televiziju Sarajevo i predao telefon Izetbegoviću, koji je dao saopćenje o udaru Adila Zulfikarpašića.

U pripremi je bio veliki predizborni skup na Ilidži i bilo je pitanje kako spriječiti predviđeni govor Muhameda Filipovića, koji bi, najvjerojatnije, proizveo veliku konfuziju. Behmen je sve koordinirao i uspio održati stvari pod kontrolom. I Muhamed Čengić dao je podršku Izetbegoviću, iako je u intervjuu nekoliko dana ranije Zulfikarpašića nazvao “ocem nacije”. Nakon ilidžanskog skupa i prebrođene krize, u Tešnju je 22. i 23. septembra 1990. godine održana vanredna skupština SDA na kojoj su potpredsjednik Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, predsjednik Gradskog odbora SDA Sarajevo Fehim Nametak i predsjednik Gradskog odbora SDA Banja Luka Hamza Mujagić isključeni iz stranke. Time je bošnjačko-muslimanski politički pokret ušao u tešku fazu i prvu značajniju krizu jer je mogućnost neuspjeha na izborima zbog raskola bila velika. Na ovoj skupštini usvojena je i zastava andaluzijskih muslimana kao zastava SDA .

U međuvremenu na jugoslavenskoj razini sve je pucalo po šavovima. Izbori u Sloveniji i Hrvatskoj okrenuli su političke procese u radikalnom smjeru. Srpska strana u Hrvatskoj odgovorila je na ustavne amandmane koje je Hrvatski sabor prihvatio 25. jula 1990. godine mitingom u Kninu, na kojem se okupilo približno 120.000 ljudi. Nepuni mjesec prije toga, 27. juna, formirana je Zajednica šest općina, s Kninom kao središtem, što je bila najava srpske pobune u Hrvatskoj, a pokazao se i budući način djelovanja srpskih političara u Bosni i Hercegovini.

Na održanim izborima 18. novembra 1990. godine SDA je osvojila 86 od 240 zastupničkih mjesta. Muslimansko-bošnjačka organizacija (MBO), koju su formirali disidenti sa Zulfikarpašićem na čelu, osvojila je tek dva mandata.

Kratka politička historija Bošnjaka, Admir Mulaosmanović, Edicija „Bošnjaci“, 2018.